Osvrt Domagoja Đakovića – specijalističko usavršavanje u Austriji

Domagoj se u proljeće 2023. otisnuo na put. Pronašao je specijalističko usavršavanje u Austriji koje je odgovaralo njegovim potrebama te, uz našu pomoć, preselio i započeo nov život u ovoj drugoj po redu najpoželjnijoj državi za život. Sada nam je prepričao svoje iskustvo, koje donosimo u nastavku. 

Domagoj, možeš li s nama prije svega podijeliti zašto si uopće otišao na specijalističko usavršavanje u Austriju? Postoji li razlog zašto ga jednostavno nisi obavio u Hrvatskoj? “Na odlazak me prvenstveno motivirao bolji zdravstveni sistem u inozemstvu i činjenica da ne ovisim o tzv. “robovlasničkim” specijalizantskim ugovorima koji su i dalje prisutni u Hrvatskoj,” priča Domagoj.

Ono što ga sada drži je, kako kaže, dobra plaća i to što se svaki sat prekovremenog zapisuje. “Ne može se dogoditi da vas se za prekovremene sate ne plati.”

No, je li Domagoj zaista zadovoljan radom i životom u Austriji? Prije nego otkrijemo odgovore na ta i druga pitanja, pogledajmo kako izgleda njegov prosječan radni dan.

Prosječan radni dan na austrijskom odjelu interne medicine

Domagojev prosječan radni dan započinje u 7:30h, a završava oko 13:45h, što će reći da na poslu provede oko šest sati dnevno. Tijekom dana, ima i dvije pauze: jednu za ručak, jednu za kavu. Dan mu je dosta dinamičan te se u njemu izmjenjuju blokovi za sastanke i rad s pacijentima.

Pregled Domagojevog prosječnog radnog dana:

• 7:30h – jutarnji sastanak na kojemu se raspravlja o i prezentiraju novi pacijenti od prethodnog dana te postojeći pacijenti na odjelu
• 8:00h – kava i raspodjela poslova
• 8:15h-13:30h – rad u ambulanti – primanje planiranih pacijenata, obrada hitnih pacijenata, anamneza, status, terapija, dijagnostika
• 12:00-12:30 – pauza za ručak
• 13:30h – prenošenje pacijenata pregledanih u ambulanti kolegama koji taj dan ostaju na dežurstvu
• 13:45h – odlazak kući

“Trenutno obavljam obvezni staž prije početka specijalizacije, tzv. Basisausbildung, koji traje devet mjeseci,” ističe Domagoj, pa njegov prosječan radni dan možda ne izgleda identično kao onaj starijih kolega.

“Mjesečno imam i pet do šest dežurstava od 24 sata kao “niža služba”, a nakon dežurstva sam slobodan.” Dakle, kao i u Hrvatskoj, ima dana kad Domagoj mora odraditi cjelodnevne smjene, no za njih je uvijek adekvatno kompenziran. “Ako dežurstvo pada na vikend, dobije se i jedan dodatan slobodan dan u sljedećem tjednu,” kaže Domagoj.

Zašto baš Austrija?

Domagoj je još od ranijih godina fakulteta želio okušati sreću u inozemstvu, a odluka je na kraju prevagnula na njemačko govorno područje. Naime, Domagoj je već u gimnaziji pohađao njemački kao drugi strani jezik, pa mu nastavljanje učenja istog nije predstavljalo prevelik problem.

No, odlučujuć faktor za preseljenje baš u Austriju je na kraju bila blizina Hrvatske. “Zahvaljujući geografskoj blizini, često mogu posjećivati obitelj u Hrvatskoj,” kaže Domagoj. Možda je to dio razloga zašto su ga i obitelj i prijatelji otpočetka tako srdačno podržali u njegovoj odluci.

Austrija vs. Hrvatska

Kao i mnogi njegovi kolege, Domagoj tvrdi da su uvjeti rada u Austriji daleko bolji nego u Hrvatskoj. Na primjer, za isti fond sati u Austriji dobije daleko veću plaću nego u Hrvatskoj, a usto dobiva i dodatnu 13. i 14. plaću svake godine. “Osiguran mi je i smještaj u blizini bolnice koji sam sam izabrao te besplatni ručak u bolnici za vrijeme trajanja staža.”

Domagoj, međutim, ističe da razlika ne leži samo u drukčijim uvjetima rada, već i u pristupu liječnika pacijentima. Kaže da su liječnici u Austriji vrlo precizni i temeljiti te da je “spektar pretraga koji se koristi za određenog pacijenta često širi i opsežniji nego u Hrvatskoj.” S druge strane, propisivanje antibiotika, na primjer, događa se znatno rjeđe i samo na specifičnu indikaciju.

Usto, smatra da stariji i iskusniji kolege u Austriji pružaju veću podršku u radu mladim doktorima i specijalizantima na početku rada.

“U ovih prvih 6 mjeseci rada u Austriji imao sam samo izuzetno dobra iskustva s Austrijancima. Kolege u bolnici su uvijek spremni pomoći, ljubazni su, vrijedni i pričljivi. U razgovoru s kolegama se osjećate ugodno i cijenjeno.”

Općenito, međuljudski odnosi u bolnici su kvalitetniji, posao je bolje organiziran te se osjeti daleko manji utjecaj politike u radu. Domagoj je zadovoljan i izostankom zahtjevnih ugovora o specijalizaciji, kakvi su tipični za hrvatski zdravstveni sustav, te boljom ravnotežom privatnog i profesionalnog života.

Savjet za kolege

Domagoj, hvala ti što si s nama podijelio svoje iskustvo i pomogao svojim kolegama da donesu pravu odluke za sebe! Imaš li još kakav savjet za njih? “Moj savjet mladima koji žele raditi u inozemstvu je, prvenstveno, da se fokusiraju na učenje jezika,” kaže Domagoj. To može podrazumijevati redovito učenje stranog jezika za vrijeme studija, upisivanje tečaja jezika ili, pak, ljetnu praksu u nekoj bolnici u inozemstvu.

“Vješto i sigurno baratanje jezikom je daleko važnije od toga jeste li iz nekog predmeta dobili četvorku ili peticu,” ističe Domagoj. Njegovo iskustvo kaže da će rijetko koji poslodavac gledati ocjene sa fakulteta, već se fokusirati na jezične vještine i stav osobe.

“Plusevi su također prijašnja radna iskustva, prakse, a još je veći plus ako je nešto od toga u zemlji u kojoj se prijavljujete za posao,” zaključuje Domagoj.

Domagoj  je jedan od mnogih zdravstvenih djelatnika kojima smo pomogli ostvariti njihove planove o radu i životu u inozemstvu. Pročitajte još osvrta naših kandidata ovdje!