Perspektiva anesteziologinja koje su preselile u Švedsku

Prihvatili ste posao, naučili jezik, a vaše stvari u novom su smještaju u dalekoj državi. Što možete dalje očekivati, što će vas dočekati i kako teče život anesteziologa nakon preseljenja u Švedsku pobliže su nam objasnile naše kandidatkinje Kristina i Patricija.

Kristina

O preseljenju je Kristina dugo razmišljala te se, kao i mnogi kandidati našeg područja, prvo zanimala za nove prilike u Njemačkoj i Austriji. Ove zemlje čest su odabir kandidata koji žele imati povezanost s domovinom, no Kristina nije bila zadovoljna. 

“Moram priznati da su mi prvi izbor bili Njemačka ili Austrija. Djelomično zbog relativne blizine Hrvatskoj, djelomično zbog toga što su mom okruženju nekako to zemlje na koje se prvo pomisli kad se razmišlja o radu u inozemstvu. Ali odustala sam jer mi nisu bili privlačni uvjeti rada. Osim toga, čitav proces preseljenja mi se činio kompliciran jer posredničke firme nisu nudile puno pomoći.“ – objašnjava nam svoje razloge Kristina. Nakon ovog iskustva, odlučila je provjeriti kakve su prilike u Skandinaviji pa je više informacija potražila od kolegice koja se koju godinu ranije preselila u Švedsku. Iskustvo kolegice potvrdilo je da je ta “daleka, nestvarna zemlja socijalne ravnopravnosti i odličnih uvjeta rada”, kako ju je Kristina nazvala, itekako stvarna, bliska i ostvariva pa je odluka o preseljenju u Švedsku donešena, unatoč hladnoj klimi koje nije fan.

Razlozi zbog kojih se odlučila na preseljenje, vjeruje da su slični razlozima 99% drugih kolega koji su napustili Hrvatsku: beskrajni prekovremeni sati te politika, korupcija i nepotizam, vladavina nesposobnih, ali podobnih. No, u Švedskoj takvih problema nema. “Švedska je daleko od idealne zemlje, društvo se i ovdje bori s problemima, ali će svatko dobiti posao ako želi. Šveđani poštuju različitost i razvijaju toleraciju, gledaju u budućnosti, a ne vraćaju se stalno u prošlost. U vrtićima i osnovim školama se uči argumentirano raspravljati i braniti svoje stavova, ali uvijek uz uvažavanje drugačijeg mišljenja. Učitelji, a kasnije u životu i šefovi nisu apsolutni autoriteti, nego ljudi koji obavljaju svoj posao i za to primaju plaću.”

Uvjeti rada anesteziologa u Švedskoj za ovu zadovoljnu anesteziologiju su neusporedivo bolji nego u Hrvatskoj. “Za mene je najvažniji balans privatnog i radnog života. Nema 24-satnih dežurstava. Moj godišnji je 31 dan, a kroz godinu skupim minimalno još toliko slobodnih dana jer se svaki sat proveden u dežurstvu računa duplo i svaki radnik bira koliko tih „duplih sati“ želi isplaćeno u novcu, a koliko da se pretvore u slobodne dane. Posao je organiziran. Sve se planira.“ Ono što Kristina vidi kao zajedničko švedskim i hrvatskim anesteziolozima je da su “zadnja linija obrane” u obje zemlje s tom razlikom da u Švedskoj možete reći “ne znam” i “ne mogu” bez da se to protumači kao znak nekompetencije.

Najveće razlike u poslu anesteziologa Kristina vidi u samoj organizaciji i raspodjeli zadataka. Primjerice, anesteziju “jednostavnih” pacijenata vode anesteziološki tehničari koji ne moraju cijelo vrijeme sjediti uz pacijenta nego se brinu za pripremu i postoperativni plan s naglaskom na analgiju. Druga bitna razlika u radu između Hrvatske i Švedske je poštovanje svih etičkih načela.

O Šveđanima naša sugovornica misli da su korektni i realni: “Šveđane prate predrasude kako su hladni i nedruželjubivi. Ja se ne bih složila s time. Prije bih rekla da su umjereni. „Lagom“ je pojam koji znači „ni previše, ni premalo, nego taman“. Šveđani teže u globalu tome da u svemu budu lagom. Možda će biti dobar primjer ako kažem da Švedska nikad nije, niti će ikada kome pripremiti doček kakvog su imali naši nogometaši ili oproštaj kakav je Split pripremio Oliveru, ali će se zajedno okupiti svake godine u svečanoj odjeći, uz svečanu večeru u svom domu 10.prosinca i gledati dodjelu Nobelove nagrade jer na taj način pokazuju koliko se dive Alfredu Nobelu i njegovom djelu. Ono što je meni dobrodošla razlika je način komuniciranja na poslu. Nema povišenih tonova, nema vrijeđanja, nitko se prema nikome ne odnosi s visoka.” Dodatno je Kristini važno što kolege razgovaraju s međusobnim poštovanjem i uvažavanjem različitih ideja bez obzira na hijerarhijsku poziciju jer je fokus na najboljem mogućem ishodu za pacijente.

Radni dan anesteziologa u Kristininoj bolnici je 8.5 sati dnevno. Dan započinje kratkim sastankom od 10 minuta nakon čega svi odlaze na svoja radna mjesta. Ručak je centralni dio dana, a djelatnike se potiče da iskoriste vrijeme za pauzu. Opterećenje po liječniku je manje, a za svakog pacijenta odvaja se 30 minuta. “Uobičajeno je da se puno diskutira s kolegama o pacijentima. Tražiti pomoć je znak snage, a ne slabosti i to je nešto na što se moje hrvatske kolege koje dolaze u Švedsku itekako moraju naučiti. Ovdje se ne pravimo bogovima i sasvim je prihvatljivo priznati da se stvari nauče, ali i brzo zaborave. Nitko ne zna sve i nitko nije svemoguć. Velik je fokus na procjeni pacijenta i na izboru metode liječenja (u našem slučaju anestezije) koje je najbolja baš za tog dotičnog pacijenta.” – naglašava Kristina, a ističe i vrijeme koje ima na raspolaganju za edukacije. “Edukacije na bolničkoj razini su svakodnevica, nebrojene su radionice  koje se neprekidno odvijaju od treniranja reanimacije, preko trauma vježbi do vježbanja komunikacijskih vještina. Osim toga, u vrlo brzom roku mi je omogućeno odraditi edukacije iz područja donacije nakon čega sam postala odgovorna za donaciju na bolničkoj razini. Time sam na neki način došla na isti položaj koji sam ostavila u Hrvatskoj s velikom mogućnošću napredovanja. Zbog toga se odlučno protiv pričama kako ne može napredovati kao stranac i da “stranac uvijek ostaje stranac”. U bolnici u kojoj ja radim su jedino što se cijeni  kompentencija i angažman oko toga da odjel u cjelosti napreduje.”

Zadovoljstvo novim radnim uvjetima, kulturom i destinacijom važno je za svakoga tko odluči napraviti karijernu promjenu u životu. A jedini savjet koji Kristina dijeli je da se treba odlučiti i zakoračiti u tu promjenu. “Nema garancija za uspjeh. Može biti najbolja stvar u životu, može biti potpuni fijasko. Al ono što je kod mene prevagnulo je da si nikad ne bih oprostila da nisam pokušala. Jer što sam imala za izgubiti zapravo, vratiti se uvijek mogu… Ako želim. A kako sad stvari stoje, nisam ni blizu povratka. INCOR svakako preporučujem jer na tom zastrašujućem putu odlaska u nepoznato je jako dobro imati toplu i komunikativnu osobu pokraj sebe, nekoga tko će staloženo objasniti sto put kako ide cijela procedura. ”

Patricia

Poput Kristine, i Patriciu su na preseljenje potaknuli loša situacijua u zdravstvu i državi općenito te politika i korupcija. Uz supruga liječnika i dvoje male djece, radno vrijeme s dežurstvima bilo je gotovo neizvedivo za ovaj par uz 300 radnih sati mjesečno. Uz to, nezadovoljna je i mogućnostima za edukaciju u Hrvatskoj. “Htjeli smo djeci i sebi omogućiti bolji život. Ono što moram naglasiti je da plaća nije bila niti jedan od razloga zbog kojih smo odlučili otići iz Hrvatske. S dvije doktorske plaće, uz naravno puno dežurstava, mogli smo dosta dobro živjeti u Hrvatskoj. Daleko je to od toga da smo živjeli luksuzno i da nismo štedjeli i odricali se koječega. Ali isto tako moram napomenuti da je život s 2 doktorske plaće u Švedskoj puno lakši, tj plaće su puno bolje. I iako je standard viši i neke stvari su skuplje (ali neke i jeftinije) puno se bolje živi.” 

O uvjetima rada, poput Kristine i Patricia ima samo riječi hvale: “Kao anesteziolog radim 42 sata tjedno i imam oko 4-5 dežurstava mjesečno, s tim da se dežurstva dijelom plaćaju, a dijelom se računaju kao ektra slobodni sati koje mogu iskoristiti kad god poželim, naravno u skladu sa rasporedom na poslu. Ja u principu radim oko 3 dana u tjednu. Od toga je jedno do 2 dežurstva plus jedan do dva slobodna dana zarađena na prethodnim dežurtvima.” Mnogi njezini kolege koriste slobodne dane tako da uzmu cijeli tjedan slobodno, ali Patriciji je lakše koristiti svoje slobodne dane onda kada su i djeca slobodna za avanture. Edukacija i napredovanje nisu prepreka, a kada postanete Överläkare, tj. nadslužba, tada dobijete i svoga specijalizanta koji za vas obavlja većinu posla, a vi dolazite u bolnicu samo po potrebi. Sav posao je organiziran, a planovi rada se znaju i do 2 mjeseca unaprijed. Radni dan je organiziran tako da se kolege međusobno konzultiraju oko skrbi pacijenta, a našu sugovornicu iznenadila je restriktivnost švedskih kolega u korištenju antibiotika. “Kod njih se još uvijek najnormalnije liječi penicilinom. I rezistencija na antibiotike je puno manja nego u Hrvatskoj gdje bi svaki drugi IVA pacijent bio rezistentan na ”modernije” antibiotike.”, objašnjava Patricia pa nastavlja:  “U intenzivi su posjete za rodbinu dozvoljene u bilo koje doba dana ili noći. Ne kao u Hrvatskoj samo na pola sata u određeno doba. Čak i rodbina dobije ručak ili nesto za pregristi ako je duže u posjeti.“

Kada su operacije pacijenata u pitanju, najčešće 2 do 3 anesteziologa pokrivaju 10-ak sala i rade preoperativnu procjenu pacijenata, a Patricia pacijenta ne pregledava osobno nego preko računala. Iako joj je to u početku bilo malo čudno, s vremenom je shvatila da zapravo nema nikakvih propusta jer pacijenti prolaze nekoliko kontrola. Najprije kod operatera (kirurg, ortoped, ginekolog, urolog…), zatim anestziologa i na dan samog operativnog zahvata susreću se sa specijaliziranom anestziološkom sestrom koje uspavljuju, intubiraju, održavaju i bude pacijente tako da anesteziolog nije u sali, osim u slučaju problema.

Patricia na radnom mjestu pokriva i neonatologiju jer neonatologa u manjim bolnicama nema. Anesteziolozi i pedijatri su odgovorni za novorođeno dijete, a i u slučajevima asfiksije su prvi pozvani. No rad je manje stresan. “Postoji mogućnost rada 90%, 80 % ili manje. Ja imam 30 radnih dana godišnjeg odmora. Poslodovac na neki način želi da se iskoristi 4 tjedna godišnjeg odmora u komadu. Naravno da mogu rasporediti godišnji i na drukčiji način. Uz godišnji imam još oko 300 slobodnih sati, što bi u danima bilo jos dodatnih 37 slobodnih dana.” 

Edukacije, kongresi i seminari nisu nedostupni u Švedskoj, naprotiv, poslodavac pokriva troškove edukacije, prijevoza, smještaja, a dobije se i dnevnica. U Švedskoj također postoji dodatak koji se zove friskvårdbidrag, odnosno naknada od 250-300 eura koju bolnica isplaćuje djelatnicima za ulog u njihovo zdravlje. “Svi specijalizanti takoder imaju mjesečno nekoliko “läs” dana. Odnosno, radni dan koji im je predviđen prvenstevno za čitanje / edukaciju.”, pojašnjava nam ova iskusna anesteziologinja kojoj se Šveđani kao narod sviđaju jer nastoje živjeti život polako i bez stresa. “Postoje predrasude da su Švedani hladni i nedruželjubivi. Ja se uopće ne bih složila s time. Švedani su vrlo topli i otvoreni i voljni pomoći. Znaju se zezati i feštati. Ali kao sto sam već napomenula – ne vole stres. “

Patricia se uvjerila i da hijerarhiija kao one u hrvatskom zdravstvu ne postoji. U Švedskoj svi imaju pravo glasa – od stažista do specijalizanata i sestara. Iako su porezi na plaću visoki, puno toga se vraća preko doprinosa za djecu, besplatne edukacije i školskog pribora. Čak i padove djeca dobiju u školi. “Svedska je daleko od idealne zemlje. Ali niti jedna država niti jedno društvo nije idealno. Ono što je ovdje zaista prednost u odnosu na ostale ”zapdne” zemlje je dobar balans izmedu privatnog i poslovnog života. “ – zaključuje Patricia.